Nakon odigranog finalnog turnira već po običaju osjećam potrebu da se oglasim putem klupske web stranice. Osvojili smo zlato! No, na početku priprema ( u 9.mjesecu ) izgledalo je da će biti teško i bilo je! Težak rad bio je pred nama, puno učenja i uigravanja. Kada smo shvatili da se ljetni bazen neće pokriti sa balonom sve skupa činilo se nemogućim. U prilog nam nije išla ni činjenica da je dobar dio naših stožernih igrača priključen juniorskoj momčadi i da smo ih viđali samo u prolazu. Molio sam Boga da nam da snage za zlato.

Kvalifikacijske utakmice prolazile su rezultatski očekivano ali po igri i nisu bile osobito dobre. Pripreme u Budimpešti bile su solidan pokazatelj gdje smo. Pred nama je bio naporan rad. Nikako nismo uspjevali podići tehničku potkovanost, za sve ostalo bilo je dosta vremena. Polako se bližio i početak Cošinog memorijala. Zbog bolesti turnir će preskočiti Andro Gagulić i Matej Matijević ( igrači iz prve postave ). Kako kaže stara poslovica "Koga nema bez njega se može i mora" ali ovo nam je bila jedina šansa da vidimo koliko smo dobro radili i na čemu moramo još raditi kako bi u pravom trenutku bili najbolji, a to je Dubrovnik 10.-13.3.2011. Treće mjesto na jakom međunarodnom turniru i nije toliko loše ali imali smo dosta problema sa disciplinom u igri ali i van bazena. Činjenica da su neke momčadi na našem turniru pokazale ogromne kapacitete bilo je to dobro upozorenje i poziv na maksimalnu mobilizaciju. Molio sam Boga da nam da snage za zlato.

Vremena je sve manje a mi još uvijek čekamo da Andro ozdravi. Došla je i jedina prava provjera ( bez uvrede bilo kome ) u kvalifikacijama- Medveščak. Momčad odlično uigrana, pokrivena na svim pozicijama, već nekoliko godina rade sa istim trenerom, svi se jako dobro razumiju. Ulazimo u utakmicu krajnje potcjenjivački i na poluvremenu gubimo 8:2! Nakon toga malo zbijamo redove, oni počnu čuvat rezultat i blamažu pretvaramo u podnošljiv poraz. Bila je to još jedna dobra opomena. Molio sam Boga da nam da snage za zlato.

Došla je i druga utakmica sa Medvjedima, ovaj puta naši igrači bili su oprezni i ušli ozbiljno u utakmicu. Pobjeda 7:6 pokazala je da možemo ali mi još uvijek nismo kompletni. Sa ovom pobjedom došla je i nova pobjeda- Andro je napokon ozdravio. Bilo je to 6 dana prije Kupa u Dubrovniku. Postavlja se pitanje- dali je 6 dana dovoljno da se ekipa uigra i koju ulogu ćemo dati Andri budući da njegova forma nije ni blizu optimalne?! Molio sam Boga da nam da snage za zlato.

Krenuli smo na put, a ždrijeb nam je u prvom kolu donio Medveščak. Otvaramo odlično i nakon 15 minuta igre vodimo 5:2. No tada prestajemo igrati i počinjemo čuvati rezultat što su uporni Medvjedi kaznili. Na kraju možemo reći da smo izvukli živu glavu i spasili bod. U tim trenucima naš prolaz u polufinale bio je pod znakom upitnika. Šibenik ( jedan od glavnih favorita ) gubi utakmicu od podcjenjenog Juga i ta utakmica nam šalje upozorenje kako 6 momčadi traži put do polufinala. Drugo kolo to je demantiralo te se Jadran neriješenim rezultatom protiv Medveščaka umiješao u borbu za prolaz dalje. Sada 7 momčadi ima mogućnost ulaska u polufinale. Mi smo pobjedili Primorje i sada nam je dosta neriješeno protiv Jadrana. I bilo je neriješeno sve do 9.minute igre kada smo napokon slomili otpor Jadranaša i otišli na nedostižnu razliku. Sve ovo prolazimo u nekoj nepobjedničkoj atmosferi koja me zabrinjavala. Igrači nisu bili skroz koncentrirani na vaterpolo. Puno smo razgovarali i pokušavali doć do riješenja, a ja sam opet i još uvijek od Boga tražio da nam da snage za zlato!

Polufinale donosi jedan element koji nemožemo vježbati na treningu. Stresne situacije nešto su posebno u sportu i svaki čovjek reagira drukčije na stres. Rasplet u drugoj grupi donio nam je Mornare u polufinalu. Moram napomenuti kako su u polufinale ušle 4 momčadi koje do tada nisu znale za poraz. Odlazak na počinak prije polufinala bio je nešto posebno ( a taj dio zadržat ću samo za sebe i one koji su bili tamo ), u svakom slučaju nije mi mirisalo na dobro. Subota ujutro, jaki doručak i lagani trening pa ručak pa odmor. U 16:30h sastanak za utakmicu. Naša dva igrača iz prve postave zaspala su na satanak ( jedan od njih trgnuvši se iz sna, došao je do recepcije, misleći kako je jutro i kako smo se okupili za doručak )! Strašno! Mi idemo na polufinale, a naši igrači spavaju. Pitam se kakva je to priprema za polufinale i gdje smo pogriješili? Sva nepredvidivost pubertetskih godina događa se 20 minuta prije početka utakmice. Nemamo kapice! Ostale su u hotelu i sada je sve na našem Mikiju da stigne do hotela i nazad u zadanom roku. Nisam sumnjao u njegove vozačke sposobnosti nego mi nije bilo jasno kako se to može dogoditi prije ovako važne utakmice! Pa moji igrači uopće nisu spremni za ovo! A koliko sam samo Boga molio da nam da snage za zlato! Možda sam trebao moliti za više koncentracije ili nečeg drugog. Početak utakmice samo je slika svega što se događalo prije nje. Loša mentalna priprema za utakmicu rezultirala je katastrofom u bazenu. Pred kraj druge četvrtine gubimo 5:1 od Mornara koji je toliko željan pobjede da su već i tribine digle ruke od nas. Svi su nas otpisali, a onda se ušlo u drugo poluvrijeme. Nadnaravna snaga i odlučnost ušla je u naše mlađe juniore. Kao da im je srce pumpalo nitro, letili su po terenu. Stižemo i prestižemo Mornare te na semaforu piše da smo mi u finalu. Pobjeda 6:5!

Nakon drame i peteraca u drugom polufinalu odlučeno je da su najbolji mlađi juniori oni iz Juga i Mladosti. Oni će 13.3.2011. točno u podne zaigrati za prvo mjesto. Ako mislite da je u ovim trenucima u našim redovima bilo sve u redu, malo ste se prevarili. Prije doručka saznajem da nam je jedan od bekova dobio vodene kozice! Gubimo mogučnost rotacije igrača i naša igra mora se promjeniti. Nema opuštanja i nema predaje! Igramo protiv Juga u Gružu i sigurno nas čeka paklena atmosfera. Primam niz poziva i poruka podrške od dragih ljudi. "Srce u bazen!" kaže moj dobri kolega i tako je i bilo. Napokon smo mogli zapjevati, zagrlit se i izljubit jer mi smo šampioni. Sav se rad isplatio. Sva muka sada ima smisla. "Neka pati koga smeta...." kaže ona pjesma. A ja sam cijelo vrijeme Boga molio da uspijemo, da nam da snage, ali Bog nije rekao da će biti lako.

Osjećam ogromno olakšanje, sreću i zadovoljstvo učinjenim. Čestitam svim igračima koji su igrali ali i onima koji nisu bili u Dubrovniku jer je ovo i njihovo zlato. Zbog njih je konkurencija bila veća. Ponosan sam da smo usprkos svim nedaćama došli do kraja. Čestitam i našem Franu Milkoviću koji je osvojio nagradu za najboljeg igrača turnira, a statistički podaci obrana svih golmana na turniru govori nam kako je naš Matej Matijević više nego zaslužio nagradu za najboljeg golmana. Cane bio si najbolji! Hvala svima koji su nam pružali podršku sms-ovima, pozivima i navijanjem na tribinama. Hvala svima na iskrenim čestitkama. Hvala mojoj ženici koja me trpila. I za kraj hvala dragom Bogu!